Ljudi moji uhvatila me ljuta muka. Ne mogu nigdje da kupim pošteni komad robe. Nekidan ja napunim novčanik do čepa i odem u šoping. Računam ja da je došlo vrijeme da kupim malo garderobe, prvenstveno koju košulju i majcu. Naravno gdje ću otići nego u Jokera. Međutim koliko god sam oduševljen sa Kerumom kao gradonačelnikom toliko sam razočaran sa Jokerom. Uša sam u 5-6 butiga u Jokera u namjeri da kupim koju majcu i košulju međutim što mi se god svidilo za uzeti nije bilo broja. A opet s druge strane tamo di je bilo broja taj mi se komad robe nije sviđa.

E sad nešto mi tu nije jasno, zašto uvjek i vječno fali velikih brojeva, bilo da je riječ o cipelama ili odjeće. Ima već trista godina uvjek isti problem. Ja nikad nisam čuo da je neko manjeg rasta doša u butigu i da su mu rekli da nemaju broj L nego da je ostalo samo XXL, možda se to nekim slučajem nekad i dogodi ali to je prava rijetkost. Obično mi "normalno" razvijeni muku mučimo. I onda se ja pitam zašto butige kad naručuju robu ne naruče par komada velikih brojeva više a par komada malih brojeva manje i tako naprave kvalitetniju ponudu. Ma ja znam da sam ja debel, u to nema sumnje. Imam 120 kila i 191 cm, ali ima još dosta ljudi koji su građeni slično ko ja i svi mi istu muku mučimo. Činjenice kažu da su veliki brojevi vječno problem i da izgleda nijednog trgovca koji prodaje obuću ili odijeću to puno ne briga.

Vjerovatno dovoljno dobro zarađuju i ovako pa ih nije briga za nas skladno popunjene. Nakon dva dana odem ja opet nekim poslom u grad i dok sam šeta gradom naiđem na jednu butigu koja prodaje robu samo za krupne ljude. Odlično kažem ja i uđem unutra. Nakon što sam malo njuška po butigi zapne mi za oko jedna lijepa crna košulja. Pitam ima li broja i prodavačica mi da jednu košulju broj 52. Ja je probam i budem i više nego zadovoljan. Kažem sam sebi evo napokon da sam naša komad robe koji mi se sviđa i da mi još usto paše. Kad ono loša sreća. Botun na toj košulji bio je isčupan a druge nisu imali. I šta reći na kraju nego katastrofa.