Od Roda Mission do Dakawa Mission ima 850 kilometara i ja sam to prešao za jedan dan. Cesta je bila vrlo dobra. Taman kad sam stigao u misiju bila je žetva riže tako da nisam mogao pogoditi bolje vrime. Naši misionari don Nikola i don Dražan su poljporivrednici odnosno uz svoj svećenički poziv oni se bave poljoprivredom. Naravno grade i bolnice i vrtiće i škole itd. Evo malo zanimljivosti iz misije Dakawa. U misiji se nalazi kip Alojza Stepinca koji se kleše od granita a visok je 4 metra, kip radi Ivan Klapež brat od don Dražana. Ivan Klapež je hrvatski akademski kipar koji živi, radi i djeluje u Londonu nekih 20 godina. Ono što je također vrlo zanimljivo u selu Dakawa ima jako puno Masaia pa sam ja sa našim misionarima išao po masajskim selima te na pazar stoke a nedjeljna misa u crkvi od blata u koju dolaze pretežno Masai je poseban doživljaj. Imao sam i tu čast da upoznam i poglavicu Masaia za ovo područije.

Ime mu je James i voli dosta da pije pivo a koliko sam skontao, James ima 8 žena, 28 djece. Ima čak 1500 krava, pravi je hadžija. Išao sam ja sa don Nikolom u blagoslov kuća u jedno susjedno selo koje se zove Sokoine. Usput da kažem da se svake nedjelje na poljima riže radio piknik, skupili bi se misionari, radnici na polju i Ja i lipo bi se peklo meso i pila piva i tako bi se sve do noći sjedilo uz vatru i ćakulalo. A tu je i masai Filip. On je masai koji je prešao na katoličku vjeru, ima već dosta vremena a ono što je zanimljivo za njega je to što se priča da je nekad davno dok je čuvao stoku ubio lavicu i, kako sam ja kasnije po selu pronjuškao, izgleda da je to živa istina. Ima Filip i ožiljke na ruci od sukoba s lavicom. Masai i dan danas žive poprilično tradicionalno. Naprimjer, uzgajaju samo stoku i po stoci se mjeri bogastvo. No, masai danas najnormalnije prate ligu prvaka, igraju bilijar, piju pivo i imaju mobitel. Da stvar bude luđa, don Nikola me odveo jednom u posjet plemenu Magnati. Za razliku od Masaia, Magnati ne grade blatnjave kuće. Čak nemaju ni šatore nego spavaju pod vedrim nebom i sele se sa stokom od pašnjaka do pašnjaka. Unatoč tome, Magnati sa sobom nose radio da čuju vjesti a neki od njih imaju i mobitel. Dosta njih ide i u gostionu da zaigra na bilijar ili pogleda ligu prvaka.

Kao što sam već rekao ima toga još dosta ali se to ne može sve napisati sad i odmah. Kažem ja jedan dan don Nikoli i don Dražanu kako ću se zaletiti sa hondom do Dodome da vidim glavni grad Tanaznije. Kaže meni don Nikola kako na ulazu u grad ima sirotište koje vode talijanski svećenici pa ako hoću on će mi napisati pismo preporuke sa kojim će me pustiti da posjetim sirotište. Sirotište k'o sirotište ali ovo je specifično jer u ovom sirotištu sva su djeca HIV pozitivna. Dođem ja tako u Dodomu i posjetim to sirotište. Na ulazu u sirotište dadem ja pismo svećeniku i on kad je vidio da ga je napisao don Nikola pusti me unutra. U tom sirotištu rade volonteri iz Italije a sirotište broji 116 djece koja su stara od par mjeseci pa do nekih osam godina. Cijelo sirotište je financirano dobrotvornim prilozima iz italije i mogu reći da je lijepo napravljeno.

U sirotištu imate ambulantu i malu kao bolnicu. Djeca u sirotištu su smještena po sistemu 12-ero djece u jednu kuću a svaka kuća ima jednog muškarca i ženu koji vode brigu o djeci. Djeci se ne smije davati nikakva hrana osim one koja je za njih predviđena. Dobivaju najbolje lijekove i hranu koja ima se može priuštiti a to financiraju, opet talijani. U sklopu sirotišta je i dječiji vrtić i ostali sadržaji koji su potrebni djeci. Tu je i liječnik koji vodi brigu o djeci i prati njihovo zdravstveno stanje. Mogu reći da su djeca poprilično dobro ugojena i da se da zaključiti da se dobro hrane. Koliko sam ja razumio, onaj koji je HIV pozitivan, dok uzima lijekove mora se i kvalitetno hraniti jer u suprotnom nema ti koristi od lijekova. Eto tako sam ja posjetio sirotište i slikao se sa djecom. Šta reći nego žali Bože ali nadajmo se da će se već neki znanstvenik smilovati i napokon izumiti lijek protiv side.

Nakon što sam napustio misionare uputio sam se u Dar es Salaam, kod Željka Jurišića. Naime, Željko je poručio po jednom čoviku da bi me ugostio kad dođem u Dar es Salaam pa sam ja tako i došao, Bogu hvala, kod njega. Željko i njegova žena Dijana su me vrhunski ugostili. Smjestili su me u apartman poviše njihovog restorana "Simona". Uz to što imaju restoran "Simona" imaju i građevinsku firmu u Dar es Salaamu. Tu sam ostao nekih dva tjedna i bilo mi je odlično. Jedan dan je navratio i Neven Slavujević koji je išao za hrvatsku. Ostao je dva dana, pa smo stigli malo popili i prodivanili o svemu, Željko, Neven i ja. Za vrijeme mog boravka kod Željka obišao sam i njegovu građevinsku firmu. Drago mi je bilo vidjeti da su naši ljudi uspjeli u dalekom svijetu. Međutim, taj uspjeh nosi određenu cijenu. Kuća u kojoj žive udaljena je nekih 50 metara od restorana ali svejedno njihova djeca, Simona i Borna, iz restorana kući obavezno idu u pratnji čuvara. Kuća je ograđena visokim zidom i čuvaju je Masai. Po tome se da zaključiti da i u Tanzaniji ima kvalitetnog kriminala. Ali to je još i dobro. U Ruandi i u Kongu je pet puta veći kriminal, a navodno da je to sve mačji kašalj za Južnu Afriku a da je opet sve to teški mačji kašalj za Somaliju u kojoj navodno i djeca hodaju naoružana do zuba. Božesačuvaj! Nakon mog boravka kod Željka i Dijane ja sam se uputio na Zanzibar.